Smrt Petra Svačića

Tko vlači stope gorskim mrakom?
Pod zlatnim šljemom mrki div
Za hrast se hvata slabom šakom,
Po licu mrtav, okom živ,
Sve juri, juri, Bože moj,
K'o da ga pakla goni roj!
Visoko već se junak pope,
Časimce klone, teško diše,
I juri dalje - ne smije više.
Putanjom kršnom trag mu piše
Rumena, vrela srca kap,
Niz tvrdi oklop što mu kane;
Obujmila ga muka - stane!
U čudan se je upro štap:
Salomljen držak stijega cijela,
Krpetina još na njem visi,
Još zna se kocka rujna, bijela,
To, zastavo nam sveta, ti si!
Sad drhtne - krene - ali ne sm'je,
Iz rana sikće hrla krv,
Sad klonu, pada na kraj česme,
Smrtonosan ga zgrabi crv.
Bjegunac leži, čam ga hvata,
Al' oko bljesne, s tvrde hridi
Pod svojom nogom divnu vidi
Široku zemlju svih Hrvata:
Visoko čislo zelen-gora,
Srebrolik rijeke zmijski trag
I zlatni talas sinjeg mora,
Put stakla nebo, humak blag,
I njiva svilu, polja zlato - -
Junaku skoči srce nato,
Iz duše dahnu: "Jao! Jao!
Divota ova pusto groblje,
Taj krasni narod podlo roblje!"
I pokriv lice proplakao:
"Ah, propa zemlja!" pjesma brenča.
"Mješt' zlatne krune trn je vjenča."
Bjegunac leži, kose zmija
Niz blijedo mu se lice svija;
Al' crne mu se oči krijese,
Širokim svijetom sipljuć bijese.
Jelenak leteć plah po kosi
Junaka zgledav pita: "Tko si?"
Šapućuć lišćem pita gaj:
"Tko ranjeni je junak taj?"
I s grane siva ptica - soko
Na diva tužno sveo oko:
"Oj, odakle si, sine, pao?"
Bjegunac drhtnu, škrinu: "Jao!"
Na hladni klis mu glava pala,
U šumski mrak se oko gubi,
Na trepavici suza sjala,
A usna krvav barjak ljubi!
I k'o što sunce gasnuć pada,
Života gine s oka nada.
Tad dahnu: "Pao sam duboko,
Ni duše da mi stisne oko,
Opijela nema domovina
Za vjenčanog si zadnjeg sina."
Svjetlobom planu gora cijela,
Zlatokosa je djeva bijela
Pred nevoljnikom suzna stala
I tako ga je upitala:
"Planina plačem zamnila je,
Oluja nosi uzdisaje!
Hrvatica sam, znajder, vila,
Tko ti si? Čim te mori sila?"
"Tko jesam? Sjenka. Tko bjeh? Petar.
Sudbine zlobne odnije vjetar
Sa glave krunu, srce rani
I umirućeg u gvozd zani,
Ah, mrijet da mogu klonuv nice,
Ledenom rukom pokriv lice!"
"A tko ti krati?" pita vila.
"Pa jošte pitaš? Kleta sila.
Vladarom, kraljem bjeh Hrvata,
Kraj mora slovila mi vlast,
Ja skočih iznijet put iz blata,
Nek sreća mu procvate, čast.
Sva zemlja kipi, burna smjesa,
Na zlatnu krunu prsnu krv,
U svakom srcu trista bijesa,
Svud glođe razdor, paklen crv,
Ne pitaju već bijesni za dom,
Ne pitaju već što je čast
I svatko pregne podlom nadom
Da usvoji si krune vlast.
Sloboda ludost, zakon bič,
Mahnitac vlada, vlada krič,
U bratskoj krvi se je grezlo
I svaki boljar grabi žezlo.
Tad izbra mene volja puka,
Ja shvatih žezlo, trgoh mač,
A gvozdena mi munjom ruka
Po našoj zemlji kosi drač,
Nek jedna samo cvate trava:
Slobode ljubav, rada slava.
Krmara ruke burne vale,
Kad ocean se trese sav,
Krepkoćom muškom smjelo žvale
U luku vodeć lomnu plav;
A takav krmar bijah ja;
Već smirila se bura sva,
Nu čuj strahote! Gnjev, hudoba
Na bijedni dom se krišom srote
I kleta zavist podlog roba
Slobodu, krunu zemlji ote.
S ramena bijes mi grimiz trže,
Po carskom ruhu kocke vrže
I žezlo slomi, na tron pljuje,
Od svoje krune novac kuje.
Tad sveti digoh ovaj stijeg,
A izdajice traže bijeg!
Al' čuj! oj! grdne li sramote,
Do višnjeg Boga čuj grehote;
Boljari pjani s mržnje klete
U svoju zemlju zovu strance,
Slobodi svojoj da se svete,
Slobodi svojoj kuju lance,
A stranac dođe - roj Hrvata
Četimice se u boj jata,
Pomagat koga? Domovinu?
Ne! - izdati je tuđem sinu!
- Pod ovom gorom planu boj,
Uza me stala vjerna šaka,
Visoko digoh barjak svoj
I briznu krv od sto junaka,
Zagušila nas bijesna množ.
Svi moji padnu - pade nada,
A hrvatski mi, ču li, nož
Svom kralju smrtnu ranu zada.
Čuj vesele im trublje glas,
Boljari to su svi Hrvati,
S tuđincem boljar sad se brati,
Jujučuć u taj crni čas
Gdje propala nam čast, sloboda
Za mito koju Hrvat proda.
Čuj, pjanom trubljom ječi gora,
Od strave dršće gorski mir,
Na lešinah se slavi pir;
I strance vode sve do mora,
Jujučuć gudi putem đavo,
A gavrani im grakću: "Zdravo!"
Zar mogu umrijet - u taj tren
Gdje kraljevine naše sjen
U vječni, gluhi klone grob,
Kad što bje Hrvat - sad je rob,
Slobodnjak zadnji mogu l' - ah!"
Grčevito tad junak vrli
Ledenu hrid uza se grli
Da k zemlji spregne duše dah.
Al, tužna vila tad se spusti,
I usnom dirnuv njegve usti,
Vladaru zadnjem to će reć:
"Sudbine gledaj zrcalo,
Da, sila krvi mora teć,
Hrvatu bit će zlo i zlo,
Raskrojit će ga sa svih strana,
Grobolika će vladat kob,
Sva zemlja bit će jedna rana,
Zaboravit će i tvoj grob.
A širom polja krvna, sveta
Kotrljat će se kocke svijeta.
Sve proždre burnog časa mijena
I kraljevstvo nam bit će sjena.
Al' doć će dan - i svanut zora,
Tvoj podići ću barjak svet,
U zraku ovih zelen-gora
Proniknuti će novi svijet.
Taj puk, sad smrvljen i poražen,
Rugavet strancu, prezren, gažen,
Razmrviti će grobu vrata,
Dogrmiti će svijetu: "Čuj!
Gle, još nas ima, još Hrvata,
Slobodu našu, svijete, štuj!
Po zimi svanu pramaljeće,
Sloboda cvate - cvate cvijeće,
Sloboda sjat će domovini!
U miru, sinko, sad umini!"
Bjeguncu bljesnu crne oči
I radostan se uvis skoči,
Zagrabit vode brz se prignu,
Pa kacigu si zlatnu uze,
Tri kapi srca, do tri suze,
U šljem svoj spusti pa ga dignu
Daleko grmeć po toj gori
Gromovit glas mu tako zbori:
"Oj, zlatna zvijezdo večernice,
Na neba što se vineš svod,
Najzadnje evo nazdravice
Što kralj je pije za svoj rod!
Da Bog da poslije dugih ljeta
Slobodom cvala zemlja sveta!
Da Bog pobrza rođaj dana
Kad presuši se rodu rana,
Zaboravit nam noć tu dao
U koju bijedni narod pao;
I svač'je srce vjerno budi!
Poštenje satri podlo mito,
Hrvati nek su cijeli ljudi,
Po svijetu pleme plemenito!
A ti, oj, zvijezdo večernice,
Kad rodu dan se opet vrati
Razvedri svoje alem-lice,
I Danicom će rod te zvati!
Oj, hvala, hvala, bijela vilo,
Sad umrijeti je kralju milo!"
Cjelunuv vilu, junak pade,
Taj stijeg mu sveti pokrov bio,
Još zirnu - dušu zvijezdam' dade.
I vila plače - tijo - tijo.

*

Mi? Satrli smo grobu vrata,
Da, još nas ima - još Hrvata.